Prvi Nacionalni program donesen je za razdoblje od dvije godine te se nakon postizanja pozitivnih rezultata i dostizanja određenih ciljeva potvrdila njegova opravdanost pa su naredni razdobljima donesena još tri Programa i to drugi za razdoblje od 1996. do 2000. godine, treći od 2001. do 2005., a četvrti od 2006. do 2010. godine.

Svaki od ovih programa donošen je u različitim političkim i društvenim uvjetima pa su se u tom smislu oni i razlikovali, odnosno bili su više-manje prilagođeni aktualnoj situaciji.

Drugi Nacionalni program za razdoblje od 1996. do 2000. godine, povezuje s pozitivnim kretanjima po pitanju cestovne sigurnosti u razvijenim zapadnim zemljama (tadašnjih 15 članica Europske unije).

Treći Nacionalni program za razdoblje, od 2001. do 2005. godine, posve je europski usmjeren, a za njegovu provedbu značajno je to što je utvrđen konzistentan način financiranja iz tri izvora, proračunskih sredstva, sredstava prikupljenih provođenjem tehničkih pregleda vozila i financijskih sredstva osiguravajućih društava u visini određenog postotka od uplaćenih obveznih osiguranja vozila. Važno napomenuti kako se stanje sigurnosti cestovnog prometa u Hrvatskoj permanentno poboljšavalo, uz povremene iznimke. Broj poginulih se u deset godina smanjio od 804 poginule osobe u prvoj godini primjene prvog NPSCP do 608 poginulih u 2004. godini, uz iznimno povećanje broja vozila, vozača i prometnih tokova, što je podatak koji se također mora respektirati.

Broj poginulih, broj teško ozlijeđenih, broj motornih vozila i
broj vozača u razdoblju 0d 1994. do 2004.

Najvažniji rezultati provedbe ovog Nacionalnog programa su: smanjenje najtežih posljedica prometnih nesreća u uvjetima stalno rastućeg prometa; dovođenje Republike Hrvatske u srednju i najbrojniju skupinu europskih zemalja prema broju poginulih osoba na cestama u odnosu na broj stanovnika; znatno povećanje preventivnog djelovanja policije te smanjenje i suvremenije represivno djelovanje; podizanje svijesti građana o problemu sigurnosti u prometu putem stalnih promidžbenih kampanja; uskladba zakonodavstva prema posljedicama i uzrocima prometnih nesreća; senzibiliziranje sredstava javnog priopćavanja i javnosti s problemom stradavanja u prometu; povećanje prometne kulture; uključivanje u provedbu programa svih državnih tijela i stručnih organizacija kojima je djelokrug rada vezan za sigurnost cestovnog prometa te na taj način interdisciplinarni i međuresorni suvremen pristup problemu sigurnosti cestovnog prometa.