Travanj 25, 2019

Login to your account

Username *
Password *
Remember Me

Create an account

Fields marked with an asterisk (*) are required.
Name *
Username *
Password *
Verify password *
Email *
Verify email *
Captcha *
Reload Captcha

Odgovornost roditelja za zaštitu djece u prometu

Ako je stradavanje najmlađih sudionika prometa – djece, nešto što posebno zabrinjava ili senzibilizira javnost, onda imperativ u zaštiti tih – najranjivijih sudionika prometa

Stanje prometne sigurnosti, kao dinamičke kategorije, u nekoj zemlji najčešće se valorizira prema stupnju nesigurnosti, ugroženosti, opasnosti (odnosno posljedica u obliku prometnih nesreća, povrijeđenih, poginulih u prometu) ili prema materijalnoj ili drugim štetama koje nastaju kao negacija stanja sigurnosti. Organizirana društvena aktivnost koja ima za cilj sprječavanje određenih događaja, ponašanja ili stanja koja mogu izazvati štetne posljedice, naziva se prevencija, i to u najširem smislu te riječi. Istinska prevencija mora polaziti od senzibilizacije javnosti i povratno do javnoga mnijenja na koje treba računati u bilo kojoj situaciji. U stvari, prevencija predstavlja svrsishodno, učinkovito i intenzivno uključivanje najšire javnosti u borbi protiv negativnih pojava u prometu.

piše: Nenad Zuber

Ako je stradavanje najmlađih sudionika prometa – djece, nešto što posebno zabrinjava ili senzibilizira javnost, onda imperativ u zaštiti tih – najranjivijih sudionika prometa predstavlja conditio sine qua non  ili apsolutan, nužan uvjet bez kojega se prometna sigurnost ne može niti zamisliti. Nažalost, za stradavanja djece u prometu nisu više toliko „krivi“ neodgovorni, nepažljivi ili agresivni vozači, koliko sami roditelji koji bi trebali najviše skrbiti za sigurnost (zaštitu) svoje djece dok ih prevoze u automobilima.

Naime, trend stradavanja djece u prometu proteklih godina u stalnom je padu, što sve nas koji smo izravno ili neizravno vezani za sigurnost cestovnog prometa – može, više-manje zadovoljiti, no ne možemo biti zadovoljni s činjenicom da već nekoliko posljednjih godina djeca stradavaju kao putnici u vozilima svojih roditelja, a ne zbog naleta vozila na cesti, u svojstvu pješaka ili biciklista.

Zašto je tomu tako, možda najbolje pokazuje jedno „blic“ istraživanje Hrvatskog autokluba  (iz 2013. godine, provedeno u Zagrebu, Rijeci i Osijeku). Uvidom u konkretnu situaciju, pred dječjim vrtićima, pratio se način prijevoza djece u automobilima, odnosno, kako roditelji smještaju djecu u svoje automobile i kako ih prevoze. Ispravan prijevoz djece uključivao je: propisan smještaj djeteta u automobilu, smještaj djeteta u dječju sjedalicu ili na propisano postolje, propisno vezivanje djece sigurnosnim pojasom, a kao neispravan prijevoz uključivao je: prijevoz bez dječje sjedalice, nevezivanje ili pogrešno vezivanje sigurnosnim pojasom, nepropisno sjedenje na suvozačkom sjedalu ili u krilu roditelja na vozačkom sjedalu, opasno stajanje između prednjih i zadnjih sjedala, sjedenje pokraj dječjih sjedalica ili sjedenje u sjedalicama ali bez korištenja sigurnosnog pojasa, smještaj na zadnjem sjedalu i vezivanje pojasom ali na opasan način (pojas prolazi po vratu djeteta) zbog nedovoljne visine djeteta. Posebno treba napomenuti da je istraživanje provedeno u zimsko vrijeme, kada su uvjeti na cestama puno zahtjevniji, daleko od idealnih (magla, poledica, mokra cesta ...), uz stalno prisutnu opasnost i povećan rizik.

Dakle, rezultati nisu dali sliku kako su roditelji jednog od gradova u kojima je istraživanje provedeno skrbniji za sigurnost svoje djece od roditelja u drugim gradovima. Rezultati su podjednako poražavajući!

Neshvatljivo je koliko su roditelji indolentni, neodgovorni, u kojoj mjeri ignoriraju propise, opasnost i rizike kojima su njihova djeca izložena. Ovako loši rezultati, nepropisan i neispravan prijevoz vlastite djece, a čija bi im zaštita trebala biti na prvome mjestu, pokazuju izrazitu nebrigu i negativan stav prema korištenju sjedalice (ili postolja) te propisnom i pravilnom smještaju djece u automobilu. Nevjerojatno je koliko je to precjenjivanje vlastitih sposobnosti,  niska usvojenost sigurnosnih navika, manjak svijesti i „kvazi“ komfor roditelja. Ne postoje izlike za takvo ponašanje, iako će većina roditelja reći (ili bar tako razmišlja) kako stanuju u blizini i da se ništa ne može dogoditi na tako kratkoj relaciji vožnje do vrtića!